Gabrijela
Nikolić (49) je renovirala kupatilo kada je, pre više od dvadeset
godina, pronašla kutiju zazidanu iza cigala. U nju su, daleko od očiju
dece, sklonjene fotografije pobijenih članova njene porodice. Bilo ih je
52. Među njima i mlada Klarisa Braha.
Priča o Klarisi, lepotici krupnih smeđih očiju, počinje na Dorćolu u
Beogradu, a završava u centru Niša, u logoru ironičnog naziva - Crveni
krst. Nekada, 1920. godine u njemu su se čuvali konji. Dve decenije
kasnije, na tu istu ugaženu slamu nacisti su doveli ljude.
Gabrijela Nikolić nad fotografijama ubijenig članova porodice, Foto: Privatna arhiva
Klarisa je pobegla iz Beograda, ali ju je u vozu prepoznao komšija i predao je Gestapou.
Dovedena je u Niš. Na današnji dan 1942. godine zarobljenici su se
golim telima bacali na bodljikavu žicu. Njih 147 je pokušalo, 105 je
uspelo da pobegne. Klarisa nije bila jedna od njih.
- Klarisa je bila moja rođaka i najbliža prijateljica moje bake. Njih
dve su zajedno čuvale mog oca. Od cele porodice samo baka je preživela
jer je bila udata za mog dedu i nosila pravoslavno prezime Nikolić.
Delovalo je i kao da će se Klarisa spasiti. Kada su Jevreji okupljani na
Tašmajdanu, uspela je da pobegne iz Beograda, ali je zarobljena i
streljana na brdu Bubanj kada je imala 37 godina. Ona je jedan od 52
člana moje porodice ubijenih tokom Drugog svetskog rata, čije slike je
baka sačuvala. Ostalo nas je samo troje - priča za "24 sata" Nikolić.
Gabrijela Nikolić pred performans u logoru, Foto: Privatna arhiva
Dok su se logoraši predvođeni Brankom Bjegovićem tog 12. februara
bacali na bodlje, posmatrala ih je trudnica. Dete koje je nosila u
stomaku rođeno je u logoru. Organizator bekstva nije stigao da oseti dah
slobode. Uhvaćen je i streljan istog dana. Beba je preživela. Želimir
Žilnik, naš čuveni reditelj kao novorođenče je iznet iz zatvora i predat
porodici na čuvanje. Majka mu je zbog odmazde izazvane bekstvom
streljana na Bubnju nekoliko dana kasnije.
Nakon toga su uslovi u logoru postali još čudovišniji. Potkrovlje je
pretvoreno u mučionicu. U njemu je bila smeštena samica čiji
Posvetila život sećanju na poginule
Od dana kada je pronašla kutiju sa fotografijama Gabrijela Nikolić je
svoje umetničko stvaralaštvo posvetila kulturi sećanja. Bežeći od rata
devedesetih otišla je u Kanadu gde je provela 20 godina. Sada se nalazi u
Nemačkoj gde planira novi projekat odavanja počasti žrtvama na mestu
logora Dahau.
pod je bio porkiven bodljikavom žicom, oko zgrade je posuto
slomljeno staklo, zidovi su probušeni i prošarani puškarnicama.
Podignute su osmatračnice. Pre oslobođenja svi preostali zatvorenici
bili su pobijeni. Njihove kosti su zapaljene i zalivene krečom. Decembra
prošle godine Gabrijela je posetila stratište, koje sada nosi ime
"Memorijalni kompleks 12. februar", poređala je slike pobijenih članova
porodice i tokom performansa lice namazala krečom.
- Ja nikada neću upoznati te članove porodice. Oni nisu imali
umrlice. Nemaju grob. Ja nemam gde da im spustim cveće. I da poželim da
odem, kuda bih išla? Kuda pre? Pričam o njima. To je moja molitva,
njihov pomen. Sećanje je njihov spomenik", kaže Nikolić.
U sablasnoj, sivoj zgradi na niškom Crvenom krstu tinjali su životi
logoraša koji su tu bili natrpani tokom Drugog svetskog rata. Ali, u
njima je živahniji bio plamen nade, prkosa i volje za borbom. Njih 147
na današnji dan krenulo je u krvavi juriš u slobodu.
Bekstvo iz logora 12. februara 1942. godine bio je herojski podvig, a
predvodili su ga jedan partizan Branko Bjegović i četnički vojvoda Vule
Vukašinović. To je bilo prvo bekstvo iz nekog evropskog logora koje je
razljutilo Nemce. Nakon toga, više ništa nije bilo isto. Nakon bekstva
pobijeno je 42 logoraša koji su bili uhvaćeni nakon proboja. A onda su u
logor došle SS jedinice i Gestapo. Za tri dana ubili su 800 ljudi, po formuli “za jednog ubijenog Nemca, ubiti stotinu, za jednog ranjenog 50”.
Zrak sunca koji je obasjao ledenu prostoriju na trenutak nas je
presekao. Za logoraše otvorena vrata mogla su da znače dve stvari: duži
put za Banjicu, Staro Sajmiše, ili dalje, u Aušvic. Ili kraći za Bubanj,
na streljanje.
Sudbina Milice koja je ubijena tek što se porodila, za monstrume nije
bila kazna, nego ustupak. Nemci su dozvolili da beba izađe iz logora, a
majka je ubrzo otišla na Bubanj. Motkar
U potkrovlju logora ljudi su klečali u krvi. I to ne od batina
ozloglašenog komandanta Šulca, koji bi im došao kao izbavitelj, jer je
njegova specijalnost bila da jednim potezom motkom ubije čoveka. Na podu
njihovih samica bila je bodljikava žica. To su bili brižljivo čuvani i
mučeni politički zatvorenici.
Koliko su nacisti dehumanizovali žrtve govori tužna sudbina doktora
Velizara Pijade. I on je samo zato što je Jevrejin krenuo put Bubnja, a
njegov život vredeo je samo onoliko koliko je koristio Nemcima. Kao
vrsni lekar i znalac nemačkog jezika, on je po naređenju lečio vojnike i
logoraše, prevodio i pomagao. Ničije ime nije moglo da se izbriše sa
nemačkog spiska za odstrel, pa ni njegovo.
http://www.24sata.rs/beogradanka-je-u-kuci-pronasla-zazidanu-kutiju-njen-sadrzaj-joj-je-promenio-zivot/26180
No comments:
Post a Comment